Za ideju - protiv stanja

Branka Ćurčić

„... Žilnik, njegov filmski rad, kulturni značaj i moralno politički aktivizam nije se dogodio u nekom društvu nego jest po sebi jedan oblik nove društvenosti, koji se artikulira na ruševinama ideje društva kakva je realizirana u epohi industrijskog modernizma, s onu stranu razlike između socijalizma i demokratskog kapitalizma. Drugim riječima, Žilniku se pristupa ne iz perspektive postsocijalizma, nego iz perspektive postdruštvenosti kao takve...“

„... Žilnik je uspio ostvariti artistički, moralni i politički kontinuitet bez premca u svojem historijskom kontekstu. Riječ je o konstanti koja se ne može svesti na romantičarsku frazu o „stilu koji je čovjek sam“; konstanti koja s nevjerojatnom lakoćom premošćuje epohalne lomove: krizu jugoslavenskog socijalizma, njegov konačni slom odnosno epohalni slom komunizma 1989/90., jugoslavensko ratno rasulo, srpski tranzicijski kaos, proturječja evropske integracije, itd. Ukratko, riječ je o kontinuitetu koji je u upadljivom diskontinuitetu sa svojim vremenom, odnosno s događajima koji su epohalno obilježili to vrijeme. Pojednostavljeno, Žilnika ne možemo kanonizirati. Ne možemo ga bez ostatka uvrstiti u, primjerice, historiju jugoslavenskog ili srpskog filma, u herojsku pripovijest o disidentima jugoslavenskog komunizma, u velikane nacionalne demokratske revolucije, u stvaratelje koji su zadužili svoju domovinu, u proroke nove Evrope, ali ni u falangu njezinih kritičara i sabotera. Žilnik je uvijek ili više ili manje od toga, ukratko nesvodiv u zadane parametre i okvire. Zato on nije čovjek kontinuiteta, nego upravo čovjek-kontinuitet...“

Boris Buden (1)

„Za ideju – Protiv stanja, Analiza i sistematizacija umetničkog stvaralaštva Želimira Žilnika“ predstavlja pokušaj stvaranja istraživačke platforme posvećene problematizaciji odnosa Žilnikovog umetničkog angažmana i političkog i društvenog okruženja njegovog rada, od početaka 1967. godine do danas. Raznovrstan materijal koji je pred vama predstavlja polaznu tačku za dalju analizu, valorizaciju i sistematizaciju Žilnikovog kinematografskog rada. Okosnicu ovog materijala čini niz eseja savremenih teoretičara filma i kritičara umetnosti i retka građa iz Žilnikove lične arhive sakupljane tokom godina rada. „Prateća“ aktivnost prikupljanja novinskih članaka o njegovom filmskom i aktivističkom radu, video i fotografske dokumentacije o metodologiji njegovog rada i retke arhivske građe je omogućila praćenje „odnosa“ institucija, javnog mnjenja, političkog i kulturalnog establišmenta naspram Žilnikovog stvaralaštva (i šire) u trenutku nastajanja. Iako nepotpun, ali prikupljen i objavljen na jednom mestu, ovaj materijal omogućuje višeznačnu kontekstualizaciju i čitanje Žilnikove filmografije danas. Projekat okuplja, struktuira i interpretira obimnu dokumentarnu građu o kontekstima recepcije i uticaja radova Želimira Žilnika u različitim razdobljima i sredinama, od novosadske i vojvođanske, pa do sredina u kojima je njegov rad naknadno imao znatne profesionalne i društvene učinke. „Za ideju – Protiv stanja“ predstavlja međufazu, jednu etapu u pokušaju kontekstualizacije filmskog rada Želimira Žilnika i, u tom smislu, namenjena je i poziva na buduća tumačenja njegovog stvaralaštva. Projektom je kreirana edukativna platforma čiji je sadržaj izvučen iz različitih slojeva jugoslovenske i evropske kulturne i intelektualne memorije i na nov način kontekstualizovan.

Saradnici na izdanju o stvaralaštvu Želimira Žilnika su svojim svestranim tezama doprineli novom tumačenju njegovog rada. Eseji koji su pred vama upravo nude teze koje ne dolaze isključivo iz polja teorije filma, već obuhvataju širi spektar interpretacije ove bogate filmografije, kroz savremene kritike etno-nacionalizma, neoliberalnog kapitalizma, zatim kroz pozivanje na sociološke analize u razmatranju geo-političke slike Evropske Unije, marginalizovanih društvenih subjekata (kroz koncept homo sacer-a), kroz preispitivanje marksističkih teorija, kroz sagledavanje uloge i dejstva ideologije, kroz pozivanje na postkolonijalne studije, itd. Pregnantnost ovakvog analitičkog aparata u potpunosti odgovara složenosti Žilnikovog kinematografskog opusa i njega kao aktiviste, humaniste i krajnje anti-nacionalističke figure.

U eseju „Kino-komuna: film kao prvostepena društveno-politička intervencija“, teoretičar filma Pavle Levi govori o Želimiru Žilniku kao stvaraocu koji se nalazi na čelu socijalno i politički angažovane kinematografije, u bivšoj Jugoslaviji i danas, i mnogo šire. Po Levijevim rečima, verovatno ni ne postoji drugi filmski radnik koji je proučavao dinamizam posleratne evropske politike, ekonomije i kulture sa više upornosti i čvrstine kao on. U ovom, kao i u većini drugih eseja, značajan deo je posvećen Žilnikovom neprestanom ulaganju u politizaciju potlačenih i neprihvaćenih kao delu njegovog marksističkog intelektualnog nasleđa; neprestanom ulaganju u kritiku globalizacije, etno-nacionalizma i, često posmatrane kao neutralne, ideologije neoliberalizma i slobodnog tržišta. Interesantno je da pored imena Pavla Levija ovaj esej potpisuje i Želimir Žilnik, čiji autentični i britki iskazi potkrepljuju i detaljno tumače opisanu poziciju koja se najupečatljivije očitava u samom njegovom radu.

Likovni kritičar Branislav Dimitrijević u svom eseju, „Iza skepse gori plamen revolucionara!, (deo prvi: Želimir Žilnik i 'postojanje mogućnosti')“, gleda na Želimira Žilnika kao na figuru izvan uobičajene ideološke dihotomije političkog oportunizma i „disidentske“ političke i umetničke akcije, posebno u periodu bivše Jugoslavije. Po ovom autoru, Žilnik zauzima malo cenjenu poziciju levičarskog disidenta u socijalističkoj zemlji. Njegovo stvaralaštvo je viđeno kao kombinacija ironične kritike sa entuzijastičnim aktivizmom – on je „antidisidentski disident“. Posmatrajući Žilnikove filmove iz perspektive i pokušaja obnavljanja kompleksnosti marksističkog diskursa, Dimitrijević posebnu pažnju poklanja pitanju marginalizovanih – pitanju kontradiktornog „lumpenproleterijata“. Jedno od najznačajnijih „nasleđa“ praksi Žilnika, ovaj autor vidi u sposobnosti Žilnika da svojim filmovima dovede do „pomeranja u tački gledišta“ - izvan očigledne dihotomije („zvanično“ naspram „disidentskog“), zarad lociranja određene suprotnosti u materijalnim praksama pomoću kojih iste mogu biti stavljene u pokret.

„Pomeranje“ ka aktuelnom trenutku sprovodi teoretičarka Marina Gržinić u eseju „Filmska produkcija avangarde bivše Jugoslavije i njeni Rani radovi viđeni kroz biopolitiku i nekropolitiku“. Gržinićeva govori o dva „međusobno povezana prelaza“. Jedan se tiče života i politike pod komunističkim režimom ne kao mračne strane neoliberalnog kapitalizma, već obrnuto, neoliberalni kapitalistički sistem predstavlja mračnu stranu komunizma. Drugi prelaz se tiče prelaska sa biopolitike na nekropolitiku, koji se trenutno odigrava u neoliberalnom kapitalizmu i svetu uopšte. Nekropolitika se ovde javlja kao višeznačni simptom činjenice da je „višak vrednosti kapitala zasnovan i kapitalizovan iz perspektive smrti (svetova)“ i kao simptom i ponovno artikulisanje savremenih „turbofašističkih procesa“ u regionu nastalom nakon raspada Jugoslavije.

Press kliping vezan za filmski rad Želimira Žilnika i njegov širi kontekst predstavljen u okviru ovog izdanja sadrži i niz iskaza i intervjua sa ovim autorom, i svedoči o mnoštvu njegovih javnih i verbalnih intervencija (pogledati uvodni tekst o press kliping materijalu). Činjenica da se nekoliko istih Žilnikovih iskaza istovremeno nalaze i u tekstu Pavla Levija i filmske kritičarke Dominike Prejdove, ne označava njihov nedostatak, te zato i repeticiju, već svedoči o njihovoj autentičnosti i važnosti za obradu šireg konteksta ovog filmskog rada. U svom eseju „Angažovani film prema Želimiru Žilniku“, Dominika Prejdova koristi nekoliko Žilnikovih iskaza kao osnovu za svoju intervenciju, razmatrajući konzistenciju, kontinuitet i višestruku političnost njegovih filmova, gde autorovu kritičnost ne vidi kao inherentnu, već kao konstruktivnu – kao kritičko „obogaćenje“ datog diskursa. Gotovo intimni ton ovog eseja se prenosi na razgovor sa Želimirom Žilnikom koji je realizovala ova autorka i koji nosi naslov „Ljudi sa margine društva su pokretačka sila života na Balkanu“. Ovaj razgovor daje uvid u Žilnikove intimne stavove o uticajima na njegov rad, samokritici, o širem kontekstu „iz prve ruke“, o stilu dokumentarne drame – i najuopštenije moguće, o „odnosu sudbine pojedinca i društva“ u njegovim filmovima.

Esej slovenačkog filmskog kritičara Jurija Medena, „Kenedi trilogija Želimira Žilnika: Solidarnost izvan zidina tvrđave Evropa“ simultano govori o složenosti „ekonomije izraza“ u Žilnikovim filmovima o nasilnom izmeštanju Roma iz Evropske unije, kao i o paradoksalnom konceptu „evropskog identiteta“ koji je značajno određen svojim ekonomskim parametrima. Meden potencira Žilnikov izraz koji organski raste iz sadržaja koji obrađuje – minimalan (gotovo „jeftin“) izraz koji objedinjuje „društvenu važnost, politički gnev, reprezentativnu složenost i verbalne ekcese – u odnosu na „buržoaski“, dopadljivi izraz koji preovlađuje u savremenim filmovima sa Balkana.

U svetlu budućih poduhvata Žilnika kao filmskog radnika i društvenog aktiviste i otvaranja puta mogućim budućim kontekstualizacijama i implikacijama njegovog rada, autorka ovog uvodnog teksta u eseju „Paradigma fragilnosti radničkog pitanja u (post-) socijalističkoj Jugoslaviji“, govori o širem kontekstu u okviru kojeg teče rad na novom projektu Želimira Žilnika o protestima radnika u fabrikama „Šinvoz“ i BEK u Zrenjaninu, pod radnim naslovom Stara škola kapitalizma. Uslovno rečeno, ovim tekstom je izveden pokušaj povlačenja paralele između kontradikcija ugrađenih u temelje jugoslovenskog socijalističkog samoupravljanja (i neizostavno prostora koji je u okviru njih ostavljen za potencijalne „divergencije“) i protesta radnika danas u Srbiji tokom neupitnog procesa privatizacija društvenog vlasništva. Žilnikov angažman na praćenju dešavanja vezanih za protest radnika u Zrenjaninu sadrži nekoliko faza. Do sada je realizovan dokumentarni video materijal koji je služio kao ilustracija za interne i javne diskusije radnika o njihovim strategijama i budućem delovanju. Zatim, grupa novinara mlađe generacije iz Novog Sada je na tragu Žilnikovog dokumentarnog zapisa realizovala serijal od tri televizijske emisije o slučaju zrenjaninskih radnika. Dok traje finalizacija ovog izdanja, Žilnik intenzivno radi na trećoj fazi ovog projekta – na istraživanju daljih tokova buduće filmske priče zasnovane na polaznim elementima dokumentarnog materijala o „slučaju Zrenjanin“, uz značajan dodatak i proširenje filma u vidu inter-generacijskog dijaloga o položaju radnika u Srbiji u različitim vremenskim periodima.

Poseban kuriozitet ovog izdanja o filmskom stvaralaštvu Želimira Žilnika je digitalizovanje i ponovno objavljivanje broja 3 ROK-a, časopisa za književnost, umetnost i estetičko ispitivanje stvarnosti, iz 1969. godine, čiji je urednik (i odgovoran za rad direkcije) istaknuti jugoslovenski i savremeni pisac Bora Ćosić. Časopis ROK je, u okviru više brojeva koji su objavljeni, okupio neka od najznačajnijih imena sa intelektualne i književne scene bivše Jugoslavije, apelujući na iznalaženje „novih oblika svesti, multidimenzionalne, uzvišene i oslobađajuće“, što se značajno razlikovalo od postojeće estetske i političke norme jugoslovenskog društva. Naime, broj 3 časopisa ROK je u potpunosti posvećen Žilnikovom filmu Rani radovi i sadrži opis (scenario) konačne verzije ovog filma, niz kontradiktornih novinskih članaka o filmu, zvaničnu sudsku dokumentaciji o zabrani prikazivanja Ranih radova i završnu reč Želimira Žilnika na suđenju, te odluku o poništenju zabrane, zatim bogatu zvaničnu dokumentaciju o razvoju filmskog stvaralaštva u Vojvodini i Jugoslaviji s krajem 1960-ih godina, te tekstove Tomaža Šalamuna, Bogdana Tirnanića, Marjana Rožanca, Rastka Močnika, Tarasa Kermaunera i Branka Vučićevića, o Ranim radovima.

Takoreći, drugi kuriozitet ovog izdanja predstavljaju nikada ranije objavljeni jednominutni video zapis i foto dokumentacija iz jedine pozorišne predstave – Gastarbajter opera – koju je Želimir Žilnik režirao i kreirao zajedno sa svestranim novosadskim umetnikom, muzičarem i konceptualistom, Peđom Vraneševićem. Gastarbajter opera je prvo delo nastalo po Žilnikovom povratku u Jugoslaviju iz Nemačke, 1977. godine i postavljena je i izvedena u okviru „Treće scene“ Srpskog narodnog pozorišta. Kako je navedeno u press kliping dokumentaciji o ovom delu, Gastarbajter opera se „služi iskustvima novijih teatarskih tendencija (tog vremena), oporim šarmom mjuzikhola, ironijom brehtovske kritike“, komentarišući i iskazujući „proleterski mentalitet u kapitalizovanoj najamnoj sredini zapadnonemačkog velegrada“. Iako je u to vreme Gastarbajter opera naišla na veći odjek u Nemačkoj, ona je bila značajna za jugoslovensko okruženje, jer je na upečatljiv način komentarisala pitanja i probleme (ne)zaposlenosti u socijalističkom okruženju pojavljujući se kao njegov simptom. Iako u formalnom smislu ovo delo predstavlja eksces u stvaralaštvu Želimira Žilnika, ono se u velikoj meri naslanja i održava kontinuitet tema i problema obrađivanih u mnogim filmovima ovog stvaraoca.

Na kraju, naziv projekta „Za ideju – Protiv stanja“ je preuzet iz ovde predstavljenog časopisa ROK, tačnije iz jednog od navedenih novinskih članaka, koji svojim smenjivanjem pletu lascivnu „mrežu“ kontradiktornih stavova, nudeći čitaocu sliku o društvenoj intervenciji koje je izazvalo prikazivanje filma Rani radovi u tadašnjoj Jugoslaviji. U istom članku se navodi da film „umjetnički uspešno razgolićuje sasvim određene i groteskne realnosti seoskog blata, nepismenosti, primitivizma, političkih promašaja, drastičnih nejednakosti, slabosti studentskih pokreta i nadasve bijede i samootuđenja radničke klase, tj. sve one realnosti koje su ne samo historijski prevladive, nego se još ... uspješno konzerviraju u ustrajnoj sprezi ideološkog i opresivnog“ - upravo se ova potka u mnogo čemu provlači kroz mnoge aspekte kinematografskog opusa Želimira Žilnika.

Reference

(1) Boris Buden, citati iz e-mail prepiske sa autorkom teksta, novembar 2008.